A ja mislila ti drugaciji. :)

Jeb' ga..

Danas prvi put zrak mirise tako dobro. Danas prvi put mjesec onako lijepo sjaji. Prvi put se smijem kada pomislim na tebe. Ne zato sto te opet volim, vec zato sto mi prvi put ne oduzimas onoliko daha, onoliko duse, onoliko srca.
Stojim na balkonu, naginjem se kroz prozor, onda pogledam gore, zamisljam da i ti isto to radis, zamisljam da mi cujes misli, govorim ti koliko mi ne trebas. U slusalicama cujem Elemental, pokusavam se sjetiti koja je bila nasa.. Pokusavam se sjetiti tvojih ruku, tvog pogleda od kojeg sam toliko dugo bjezala; Pokusavam se sjetiti tvoje kose, pokusavam se sjetiti tebe.
Razmisljam o onom necemu sto sam neki dan poderala, sjetim se koliko sam dugo hrabrosti skupljala za to..

Sto duze razmisljam o tebi, sve vise mi je i svejedno. Sjetim se i one slike od prije 7 dana koja me je zaboljela, koja me je umalo natjerala na plac. I sada shvatim koliko si bezvrijedan, koliko si obican i nepotreban.

Ne kazem da mi jos nisi drag. Ne kazem da mi je u potpunosti svejedno kad te vidim. Ne kazem da ne volim i dalje tvoj zagrljaj ( bajdvej, mnogo dobar zagrljaj :3).
Ali dragi, nisi ti vise ono sto si bio nekada. Nisi ti vise onaj koji odlucuje o mojim raspolozenjima. Nisi ti vise ti. :)

Ni ne sanjam te vise. ^^

Sta god da krenem napisati, zvuci glupo, tako da se necu ni truditi.

Sve u svemu, dugo je proslo otkad sam se osjecala normalno. Njega nisam vidjela mjesecima sto mi u neku ruku, tacnije u potpunosti, prija. Nismo se ni culi sto je savrseno. *_* Rijetko ga se sjetim, ali, ocigledno i dalje referate o njemu sastavljam. -.-
Dakle, sada je fino. Shvatila sam da je moguce ostvariti komunikaciju s drugim osobama, a da to ne mora biti povjeravanje u potpunosti. Shvatila sam i da se konverzacije ne zasnivaju samo na objasnjavanju glupih viceva.

Zelim da ovaj osjecaj potraje. :3

Adijo. ♥

Nedostajes.

A moji problemi sada izgledaju tako maleno..

Kad bih ti rekla sta sam sanjala, ne bi mi vjerovao. Nije da te krivim, ne bi niko. Cak, kada malo bolje razmislim, ne vjerujem ni ja. I mogu ti reci da me mnogo muce ovi snovi.
A tako nam je dobro bilo. :)

Zasto jos boli? Prosao je januar, trebalo je prestati do sada.

Neki dan na casu nasarah nekakva slova na papir. Ne znam ni odakle mi snaga za to, a ni ideja. Nesto mi se vrti po glavi, pa eto.
U stvari, jedino sto stvarno ne znam je: sto ovo stavljam na blog? Uglavnom..
Ta slova, to nesto. Ta hardcore stvar, evo je:

   Nije mi puno trebalo da zaboravim. Pa ipak, nisi mi ostavio nista mnogo za pamtiti, ha? A sad se bojim da te sretnem. Sada ne znam kako bih reagovala. Na kraju cemo spustati glave kada budemo prolazili jedno kraj drugog. Nece nam to biti strano, zar ne? Ali to i nije ono sto me brine, to i jeste najtuzniji dio sveg ovog haosa. Sada dolazim u iskusenje da svima ispricam kolike kule gradis, ali naravno da necu, ne brini. I to ne radim zbog tebe, vec, iskljucivo, radi sebe; zelim da vjerujem da se mozes promijeniti, zelim da vjerujem da nisi unistena osoba, na pola izgrizena od te kiseline, da ti onaj glas u glavi ne govori 'uspjeli smo'.
   Ali dobro, sada mi ostaje da onaj crno-bijeli neizradjeni film vrti one lijepe slike i stvara iluzije. U tom ce slucaju biti pozeljno stvarati slona od muhe? Nadam se?
A ne moram se ni brinuti; kao sto rekoh, nisi mi ostavio puno toga za pamcenje.
   I sada se osjecam nekako zbunjeno. Ne znam treba li mi biti drago sto te zalim. To i je ono sto me zabrinjava...
   Jos malo ce moje srce da vrti one slike, jos malo ce da, to isto srce, stvara iluzije. Jos malo ce ono da osjeca ono sto je nekad osjecalo. Nadu. Nemoj da brines, jos samo malo.
   Znas li uopste kako izgledam? ...
Pa to sam i mislila. I iduci put spusti glavu. Iduci put pljuni pokraj mene. Iduci put nestani. Jer tada, jedino sto ti mogu tvrditi, necu znati ni da postojis. :)


A ja glupa, bojim se upoznati druge jer ne znam jesu li kao ti..
I nemas pojma koliko me danasnji isfurani zagrljaj podsjetio na tebe. I nemas pojma koliko se bojim ovog decembra.

Still, nobody understands.